Biker biciklistički magazin

tekst I fotke: Ante Tonči Fabris

Učka, najviša planina istarskog poluotoka, izdiže se 1400 metara iznad mora s preko 150 km označenih brdsko-biciklističkih staza. Nismo tražili puno više, a ostali smo očarani i iznenađeni ljepotom kraja i kvalitetom turističke ponude.

Bila je dovoljna e-mail zamolba upravi parka prirode i kroz par smo dana poštom dobili kartu biciklističkih staza „Učka bike“ i par brošura o Učkoj. Više nego dovoljno za planiranje rute i smještaja.

Krećemo iz Mošćeničke Drage. Lagani uspon prema Sv. Jeleni prati prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev i otoke. Prolazimo Mošćenice, utvrđeni  srednjovjekovni gradić, spomenik kulture pod kojim se tlo sa svih strana ruši u dubine, sve do mora.  Pogled nam se oteo tek kad je pored nas probrujalo desetak old-timer automobila kakve se rijetko viđa i u filmovima. Ova vesela družina, od crnog  „Boney and Clyde“  kamioneta do Porschea iz pedesetih, bili su jedini auti koje smo sreli. Malo prije Sv. Jelene ostavljamo cestu. Nakon duge borbe sa strmim makadamom, po kojem je nasut šoder pa kotači tonu i proklizuju, izlazimo na prijevoj Bodaj. Tu nam se otvara vidik na greben Učke i na unutrašnjost Istre. Visinski smo prevalili 900 metara i sada smo na visini pansiona (našeg prenoćišta) na Poklonu, od kojeg nas dijeli još desetak kilometara. Odavde jasno vidimo stazu po kojoj ćemo proći po grebenu, vidimo i južne obronke vrha Vojak kojeg prvo treba zaobići s istarske strane do Poklona, pa ga osvojiti sa sjevera. Jaka bura nam nije dala da zastajkujemo, pa smo ovu predivnu stazu prešli brzo i zaobišli Malu Učku, najviše ruralno naselje u Istri. Ulazimo u zavjetrinu vrha i radimo prvu značajniju pauzu. Još par brežuljaka i dolazimo do Vele Učke i Poklona, prijevoja između masiva Učke i Ćićarije koji je ime dobio iz čina pučke pobožnosti. Naime, hodočasnici iz Istre ovdje bi ugledali Kvarner i Rijeku pa bi se poklonili Trsatskoj Gospi.

Krećemo iz Mošćeničke Drage. Lagani uspon prema Sv. Jeleni prati prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev i otoke. Prolazimo Mošćenice, utvrđeni  srednjovjekovni gradić, spomenik kulture pod kojim se tlo sa svih strana ruši u dubine, sve do mora.  Pogled nam se oteo tek kad je pored nas probrujalo desetak old-timer automobila kakve se rijetko viđa i u filmovima. Ova vesela družina, od crnog  „Boney and Clyde“  kamioneta do Porschea iz pedesetih, bili su jedini auti koje smo sreli. Malo prije Sv. Jelene ostavljamo cestu. Nakon duge borbe sa strmim makadamom, po kojem je nasut šoder pa kotači tonu i proklizuju, izlazimo na prijevoj Bodaj. Tu nam se otvara vidik na greben Učke i na unutrašnjost Istre. Visinski smo prevalili 900 metara i sada smo na visini pansiona (našeg prenoćišta) na Poklonu, od kojeg nas dijeli još desetak kilometara. Odavde jasno vidimo stazu po kojoj ćemo proći po grebenu, vidimo i južne obronke vrha Vojak kojeg prvo treba zaobići s istarske strane do Poklona, pa ga osvojiti sa sjevera. Jaka bura nam nije dala da zastajkujemo, pa smo ovu predivnu stazu prešli brzo i zaobišli Malu Učku, najviše ruralno naselje u Istri. Ulazimo u zavjetrinu vrha i radimo prvu značajniju pauzu. Još par brežuljaka i dolazimo do Vele Učke i Poklona, prijevoja između masiva Učke i Ćićarije koji je ime dobio iz čina pučke pobožnosti. Naime, hodočasnici iz Istre ovdje bi ugledali Kvarner i Rijeku pa bi se poklonili Trsatskoj Gospi.

Pansion na Poklonu je više nego ugodno mjesto. Dada ostaje u toplom i dogovara smještaj za bicikle, a ja krećem prema vrhu. Planinarski put se zbog strmine i puno suhog lišća pokazao kao loša varijanata, ali ubrzo izlazim na cestu koja serpentinama vodi do samog  vrha. Na vrhu je predivno i hladno i već sam s ceste imao pogled, ali ovaj je neusporediv. Ostajem 15 minuta, pa strmoglavo niz brdo.  Dada je već zadrijemala. Obilna večera, pogled na Rijeku noću, pa spavanje od osam do osam – dvanaest sati u komadu.

Jutro je bilo mirno, ni daška vjetra, potpuna tišina. Ovaj put zajedno, polako pedaliramo prema vrhu. S kule na vrhu vide se planine Gorskog kotara, Velebit, Alpe i Italija u daljini. Na zidinama kule je ugraviran crtež okolnih vrhova s nazivima, tako da je dovoljno spustiti pogled i doznati koji vrh gledamo. Jedini oblaci na nebu bili su ispod nas. Ostavili smo bicikle i pobjedonosno prošetali po vršnom grebenu. Uživamo puna dva sata.

Spust je bio brz i jednostavan, cestom preko Veprinca u Ičiće, pa uz more prometnom cestom desetak kilometara nazad do auta. Bilo je još rano pa smo prošetali i popili kavu uz more. Stali smo na odmorištu na riječkoj zaobilaznici i još jednom bacili pogled na Učku. Izgledala je tako visoko i nepristupačno, a pokazala se kao vrhunska biciklistička destinacija. Na vrhu Sjevernog Velebita smo npr. bili prisiljeni proći stazom koja je neprikladna i zabranjena za bicikliste jer bi drugačije bili uskraćeni za više od pola doživljaja te planine. Na Učkoj nismo imali takvih problema, nigdje nismo gurali bicikle, a cijelim smo putem uživali u pogledima na Istru i Kvarner.