Biker biciklistički magazin

rocco.adventure@gmail.com

http://roccoadventure.com

Bacih pogled kroz prozor i ugledah Medvednicu. Ništa čudno, ona je tu svakog dana i ja to znam, samo ju ne primjećujem. Do danas. Nakon više tjedana skrivanja u oblacima i magli, idilična slika plavog neba i bijelih obronaka. Pao je prvi pravi snijeg ove zime, a ja već razmišljam može li se gore nekim putem sa biciklom ili je snijega previše. Da je vikend sad bi vjerojatno na sebe navlačio zimsku opremu i uskoro imao sve odgovore. No, početak je tjedna, a vikend daleko. Hladnjaci na računalima ritmički bruje dajući podlogu kolegicama u žustrim službenim razgovorima koji debelo prelaze onih 50 decibela koji se smatraju dopuštenom bukom na radnom mjestu. Čini mi se kao da nisam tamo s njima, ne mogu ih razumjeti i ne čujem više što pričaju.

U meni sve vrišti od želje da odem gore sâm vidjeti i otkriti kako je. Na Sljemenu sam do sad bio nebrojeno mnogo puta i praktički mi je sve poznato. Nisam jedini, tim stazama su hodočastili mnogi. No, u trenutku kada padne snijeg sve se mijenja. Poznate staze postaju drugačije i nove. Više mi se puta dogodilo da preko noći napada snijeg, a ja jutrom budem prvi koji u njemu ostavlja svoje tragove. U takvim situacijama ima nešto posebno. Čak i onda kad se nalazite na dobro markiranom putu čini se kao da njime još nitko nikad nije prošao, što je donekle i istina. Javljaju se tada osjećaji kakve su vjerojatno imali prvi istraživači koji su otkrivali nove krajeve i kontinente odlaskom u neizvjesnost nepoznatog. Ne, ne mogu čekati vikend. Treba djelovati odmah. Šaljem mail na nekolicinu prijatelja i predlažem im „after-work-snow-night-bike-party“. Dok čekam odgovor razmišljam kako su mi neke ranije vožnje ostale u posebno ugodnom sjećanju. Prije nekih sedam, a možda i osam godina, meteorolozi su najavili izuzetno niske temperature. Snijeg, noć, a temperatura na vrhu Sljemena spustila se na nevjerojatnih 17 stupnjeva ispod ništice. Sanda, Alen i ja krenuli smo te noći na Sljeme. Dobro smo se opremili i vožnja je bila čista uživancija izuzev jednog detalja. Došli smo na vrh i krenuli u pripreme za nizbrdicu kada sam ustanovio da sam zaboravio ponijeti kapu koja štiti uši od hladnoće. Ipak, ni to nije uspjelo pokvariti idilično sjećanje na tu vožnju. Znak za novopristigli mail vraća me u stvarnost. Javlja se moj prijatelj Alen. Kaže, dopala mu se ideja o noćnoj vožnji na snijegu, pa je i on poslao mail na još nekoliko adresa: „Pozdrav, postoje stanoviti interesenti koji zagovaraju noćnu na Sljeme. Snijeg, lampice, Leustek. 18.45“ U kratkom roku skupilo nas se već šestero. Ne mogu dočekati kraj dana. Na brzinu bacam nešto u kljun i počinjem s opremanjem bicikla i sebe za predstojeću avanturu. Razmišljam o tome i veseli me spoznaja razlike između obične vožnje i avanture. Da smo se, recimo, dogovorili u deset ujutro i da je danas sunčan topao dan, ova vožnja bila bi samo još jedna od mnogih vožnji, no sada po noći i na snijegu ta vožnja postaje avantura, a avanture se uvijek pamte. Kako bi ovakve vožnje bile ugodne i pamćene po dobrome, potrebno se opremiti s nekoliko izuzetno važnih stvari. Potrebno se toplo obući, ali nije dobro pretjerivati jer će to izazvati samo prekomjerno znojenje koje će vas u konačnici pothlađivati. Izbor odjeće kod mene izgleda obično ovako: za uzbrdicu su mi dovoljne duge termo tajice s prednjim panelom u windstopperu, majica dugih rukava uz tijelo koja odvodi vlagu od tijela i preko nje prsluk bez rukava s prednjim dijelom također u windstopperu. Preko biciklističkih cipela navlake od neoprena, a na glavi tanka marama ili kapa na koju onda obavezno ide kaciga. Naravno, tu su i neizostavne rukavice kao i naočale. Kad krećem, dok se još nisam zagrijao, stavljam i jaknu od jednoslojnog gore-texa koju kasnije, kad počne uspon, skidam. U ruksaku su mi još navlačne biciklističke hlače iz gore-texa, potkapa koja prekriva cijelo lice i vrat te ostavlja izložene samo oči. Također, tu su i rukavice za spust (toplije od onih za uspon), rezervna majica dugih rukava i mala termosica s toplim čajem.

Što se bicikla tiče, i tu ima nekoliko zgodnih detalja na koje treba pripaziti. Prvo i osnovno je da vam je bicikl u ispravnom stanju. Manji problemi s biciklom kad ga koristite u standardnim uvjetima pretvaraju se često u frustracije po snijegu i noći. Čak i jednostavne operacije na biciklu, poput mijenjanja zračnice, postaju kompleksne i složene radnje po mraku i na hladnoći. Stoga se uvjerite da su kočnice ispravne, pakne u zadovoljavajućem stanju, mjenjači podešeni i lanac podmazan. U tim ekstremnijim uvjetima diskovi su mi se pokazali kao puno bolje rješenje od drugih sistema kočenja, ali ukoliko recimo imate v-break ne znači da zbog toga sad ne možete na snijeg, samo se uvjerite da su vam pakne dovoljno debele jer se u tim uvjetima osjetno brže troše. Što se guma tiče naravno da su bolje one sa jačim profilom i još k tome, ako imate i čavle na gumama, onda vas ni led neće omesti. Često se pri takvim vožnjama smrzne stražnji mjenjač pa ste prisiljeni ostati u jednoj brzini. Tome možete doskočiti tako da ga pošpricate s malo tekućine za odmrzavanje brava na automobilima. Nikako nemojte zaboraviti rasvjetu. U zadnje vrijeme tu je tehnologija znatno napredovala, pa se sad relativno lako može nabaviti kvalitetna rasvjeta, a da ne predstavlja pretjerana ulaganja. Za stražnju signalizaciju koristim dvije bljeskalice. Jednu stavljam na bicikl, a jednu na ruksak. Za prednje svijetlo dovoljna vam je jedna lampa od 500 lumena. Ja konkretno koristim dvije: jedna na volanu bicikla i jedna fiksirana na kacigi. Obje po 900 lumena, što je i više nego dovoljno. U svakom slučaju uvijek je dobro imati uz glavnu lampu još jednu za svaki slučaj. Osim toga ova kombinacija s lampom na kacigi i na volanu daje puno bolji pregled terena. Naravno ostalo je još i ono najvažnije. Nemojte nikako zaboraviti povesti društvo. Ne samo zato da, ako ste vi zaboravili ponijeti nešto od navedenog, možda baš on ima rezervu ili guštanja u vožnji s društvom, već iz puno važnijeg sigurnosnog razloga. Ne treba zaboraviti da se u zimskim mjesecima u brdima izuzetno lako pothladiti ukoliko nam se nešto dogodi, te je stoga od izuzetne važnosti da nismo sami. To je bio dijelom i razlog zašto sam malo ranije krenuo. Uz nestrpljivost, nisam želio zakasniti da mi društvo ne pobjegne. Obično kad se dogovorimo za vožnju, čekamo se desetak minuta, ali sada je dogovor drugačiji. Polazak od tunela je zakazan za 18:45 i nema čekanja jer je vani hladno.

Kad sam krenuo i izašao iz centra grada temperatura je bila 7 ispod ništice. To je dobrih 7 razloga da nema čekanja. Prizor na mjestu okupljanja kod tunela me ugodno iznenadio. Skupila se već poveća grupa biciklista željnih avanture. Čak nekih petnaestak, više no kad idemo na standardne ture. Podijelili smo se u tri grupe. Jedna manja skupina krenula je po cesti, mi ostali podijelili smo se u bržu i sporiju i odlučili okušati sreću na dobro poznatom Leusteku. Leustek je tradicionalni planinarski put koji biciklom valja izbjegavati u doba vikenda i veće posjećenosti parka prirode Medvednica. Obzirom da smo mi krenuli na njega usred radnog tjedna te po noći i snijegu, nismo ni očekivali gužvu. U tim uvjetima, kada se s nekim i sretnete, obično se veselo pozdravite i znalački pogledate jer uživate u istim stvarima koje su većini ljudi apsolutna nepoznanica. Prošavši kroz sljemenski tunel ostavili smo gradsko nebo zagađeno stotinama tisuća svjetiljki za našim leđima i upedalirali u mističnu tamu šume. Termometri na našim satovima i brzinomjerima ubrzo su pokazali -10 stupnjeva. Već na prvim okretajima guma po terenu vidjelo se da su uvjeti takvi da teško mogu biti bolji za vožnju po snijegu. Podloga čvrsta, snježna s minimalnim proklizavanjem stražnjeg kotača. Ubrzo stižemo do Adolfovca. Kratka pauza za ponovno grupiranje prebrojavanje i okrjepu, pa nastavljamo dalje. Sad mi je već malo čudno što termometar na Alenovom brzinomjeru i satu i dalje pokazuje -10 stupnjeva. Meni se ipak čini kao da je tu malo hladnije nego na početku puta. Namjerno krećem zadnji. Uživam u pogledu ispred sebe. Duga kolona biciklista osvjetljava stazu. Rasvjeta se reflektira sa snježne podloge vertikalno u vis i osvjetljava krošnje drveća s donje strane, a iza obrisa krošnji tamno crnilo. Zurim u taj prizor kao hipnotiziran sve dok nisam izgubio ravnotežu i otklizao sa staze. Morat ću gledati ispred sebe, tu se ipak radi o vožnji po skliskoj podlozi. Brzo dolazimo do mjesta gdje Leustek, a u blizini jednog zavoja na cesti siječe makadam za Runolist. Upravo iz tog razloga smo i izabrali ovaj put za našu avanturu. Računali smo da, ako uvjeti postanu i suviše teški, možemo nastaviti makadamom za Runolist ili, u krajnjoj varijanti, cestom do vrha. Odlučujemo se ipak nastaviti po Leusteku hrabro dalje. Ovdje ima osjetno više snijega, a stazica je jako uska, na pojedinim mjestima svega dvadesetak centimetara. Na ovom dijelu ima nekoliko tehnički zahtjevnih detalja koji u ovim uvjetima nisu vozljivi pa je potrebno sići s bicikla. Ponovno kretanje svaki je put priča za sebe i zato nastojim što je moguće tečnije voziti kako bih izbjegao silaske s bicikla. Nakon nekog vremena počinjem uviđati da me vožnja nije umorila fizički, već me više mentalno umara stalno održavanje koncentracije na visokom nivou zbog uskog puteljka. Zadovoljan sam. Ovakve vožnje različite su od onih kada se možete opustiti i uz monotono okretanje pedala imati veliko spremanje u mozgu ili možda rješavati problem globalne krize. Ovakve vožnje od vas traže da se posvetite 100% onome što trenutno radite. Odlično za resetiranje moždanih stanica. Nedostaje nam manje od kilometra do završetka Leusteka na cesti kod Željezničara. Ovdje osjećam nagli pad temperature. Tako sam ga jako osjetio da sam siguran da je razlika bar za pet stupnjeva. Pitam Alena koliko mu sad pokazuje. Kaže – 10 stupnjeva. Ništa mi nije jasno. Zar je moguće da se meni čini da je toliko hladnije? Kasnije, drugi dan, Alen je pogledao u specifikacije od brzinomjera i sata te ustanovio da ni na jednom termometar nije u stanju pokazivati temperature ispod 10 stupnjeva Celzijevih J. Sve ekipe ubrzo se skupljaju u Lugarnici u podnožju Činovničke livade. Kao i obično, svi žele unutra na okrjepu i toplo. Nije mi baš pravo. Kad je ovako hladno izbjegavam ulaziti u tople prostore jer je poslije još hladnije kad treba nanovo izaći iz njih. Što je tu je, neću ih čekati vani. Svi se veselimo postignutim uz topli čaj i domaću štrudlu od sira. Presvlačenje i dogovor tko s kime ide ovisno gdje živi u gradu. Bitno je samo da nitko ne ostane sam. Skupina u kojoj sam i ja odlučuje se cestom do Tomislavca. Odlično! Prvo ćemo se malo ugrijati uzbrdo i onda na spust. Od Tomislavca idemo grebenom do Grafičara i nakon toga Omladinskom pa preko Medvedgrada na Šestine. Tu se pozdravljamo i svaki sa svojim dojmovima kreće na svoju stranu grada. Dok se tako vozim prema kući razmišljam si kako je i ovo bila vožnja za pamćenje, možda sasvim obična po biranim putovima, ali sasvim neobična i jedinstvena po uvjetima koji su ovaj put vladali i koji će već sutra na istom ovom putu biti drugačiji. Ovo večeras bio je naš put. Naša avantura.

Da nam premijer nije dao sve samo ne uobičajenu ostavku, glavne teme u medijima, dok pišem ovaj članak, zasigurno bi bile vremenske (ne)prilike. Nije da se baš često viđa tolika količina oborina pa da glavne zagrebačke ulice nabujaju poput kakvih planinskih brzaka. Upravo je takvo vrijeme bilo razlog odgode dugo planirane ekspedicije pod nazivom „Jadranom u dahu“ (više o ekspediciji na http://roccoadventure.com) na koju smo trebali krajem šestog mjeseca krenuti Marko Demšar i moja malenkost. Dan prije samog starta saznajemo iz meteorološkog centra u Splitu da je pred nama period izuzetno nestabilnog vremena s mogućim orkanskim jugom. Za provedenih dana i noći na Prevlaci uvjeravamo se da su meteorolozi u pravu pa se teška srca odlučujemo za prebacivanje starta za period stabilnijeg vremena i povratak u Zagreb. U iščekivanju dolaska anticiklone, zove me Šerif (Denis) iz Lokvi. Kaže: „U Zagrebu sam za pola sata, imaš li vremena za kavu?“… Dečki iz Lokvi puni su novih programa. Između ostalih novosti saznajem da se od 07.-09.08.2009. u Lokvama organizira biciklističko druženje MTB Lokve 2009. (opširnije: BikerNEWS). Oduševljen idejom i programom obećajem da ću sigurno doći. Tijekom razgovora, Šerif mi predlaže da dođemo u Lokve i zavrtimo pedale do Novog Vinodolskog na kupanje. Prihvaćam bez razmišljanja! Ideja mi se čini sjajnom, a prekratit će vrijeme dok čekamo proljepšanje vremena i ponovni start naše ekspedicije. Sve ture do sada bile su koncipirane na način da je start bio iz mjesta gdje bi ostavili auto, a potom se nakon kružne vožnje vratili u mjesto otkuda smo i krenuli. Ovoga smo se puta odlučili na promjenu: start na jednom mjestu, a cilj na sasvim drugoj strani. Sa Šerifom dogovaramo sastanak kod mjesnog okupljališta bikera u kafiću „Floyd“. Uz Denisa i mene tu su još Marko i Šuki  (Hrvoje). Iz Lokvi krećemo oko deset sati oboružani ruksacima i dobrom voljom. U prošlom broju kad sam bio u Fužinama, ekonomizirao sam sa stvarima pa sam se na vožnji, kad nas je oprala kiša a temperatura se strmoglavila u samo nekoliko minuta, sa sjetom prisjećao Gore-Tex jakne i hlača koje sam ostavio doma na krevetu. Ovoga puta sve ide sa mnom, ništa ne prepuštam slučaju. Kao što to obično biva u takvim slučajevima, vrijeme je bilo savršeno, ali da nisam ponio kišne stvari sigurno bi padala kiša! Iz centra Lokvi krećemo prema sjeveru, pa na istok cestom koja vodi za Vrata. Nakon prelaska autoputa vozimo još cca 2km do prvog križanja i na njemu između dvije asfaltirane ceste treba izabrati makadamski put koji vodi uzbrdo u šumu. U prošlom broju kad smo na vožnju krenuli iz Fužina, na ovom smo mjestu izašli iz šume na cestu pa okrenuli lijevo asfaltom za Vrata. Dakle, umjesto desno asfaltom za Vrata, nastavljamo makadamom. Koliko god puta došao u ovaj predio, svaki puta iznova ostanem zapanjen ljepotom prirode koja nas okružuje na ovim našim vožnjama. Makadam je savršen, tvrd i gladak, vožnja teče fluidno, a kotači se valjaju kao da vozimo po asfaltu. Još jedna posebnost ove naše vožnje je da smo krenuli sa nadmorske visine od 730m, a završit ćemo na 0m, odnosno na razini mora. Znam da će se mnogima to dopasti. Ja sam doista uživao. Nakon 3,5 km vožnje kroz šumu u kojoj rastu stoljetna stabla, a koja svojim krošnjama daju ugodnu prirodnu hladovinu, dolazimo do Brestove Drage, prvog goranskog mjestašca. Brestova Draga smještena je na malom predivnom proplanku u srcu guste šume, nekad na staroj trasi već ranije spominjane Karolinske ceste. Te stare makadamske ceste bili su pravi poduhvati graditelja na ovako izazovnom terenu. U blizini Brestove Drage možete vidjeti fajere (od njem. Pfeiler – stup), odnosno stare upornjake u obliku kamenih piramida. Uz te upornjake vezana je tragična priča o padu diližanse u provaliju i pogibije svih putnika. Smatra se da je taj nesretni događaj nagnao Matiju Weisa, projektanta trase da počini samoubojstvo obzirom da je bilo logičnije da cesta nastavi dalje kroz šumu. Mističnost cijeloj toj trasi daju i priče o hajducima koji su često pljačkali karavane.
Pa tako sada, dok se vozimo našim makadamom, osjećam se kao da putujem kroz vrijeme, a u stvarnost me vraća lagano ujednačeno zujanje lanca o zupčanike umjesto topota kopita. S vremena na vrijeme, koliko mi pogled doseže, zavirujem duboko u šumu i kao da očekujem da ću vidjeti hajduke koji jurišaju iz šume na diližansu sa konjskom zapregom u punom trku, a ja gledam kako bi se sklonio na vrijeme. Ili možda samo gledam ima li medvjeda. Posebice nakon Denisove priče koji nas je počastio anegdotom o prijatelju bikeru i medvjedu. Dok se vozio biciklom, njegovom je prijatelju dotrčao medvjed i, očito iz znatiželje, trčao uz njega neko vrijeme po rubu šume. Potom se, kako se pojavio, jednako brzo izgubio u sigurnosti svoje šume… jer ovo je njegova šuma, a mi smo samo putnici u gostima. Od Brestove Drage idućih 26 km naše trase prolazi kroz iskonsku divljinu Gorskog Kotara, u kojoj osim makadama i stare ruševne kuće nema drugih tragova civilizacije. Izlazimo na asfaltiranu cestu i krećemo desno uzbrdo preko prijevoja. Nakon nekoliko zavoja svojom nas je pojavom počastila srna koja je stajala na sred ceste. U cijelom nizu nespretnih radnji na brzinu pokušavam izvući fotoaparat što je srna samo promatrala sa zanimanjem. Kad sam konačno bio spreman slikati, u nekoliko se vještih skokova uspela uz gotovo vertikalne dvometarske stijene uz sam rub ceste i nestala u šumi. Mislim si, kad bi bar krivolovci bili ovako „spretni“ kao ja u tim trenucima. Vožnja je do ovog trenutka bila toliko lijepa da nisam ni primijetio kako smo već prošli najvišu točku naše vožnje od 1.130 m nadmorske visine. Nastavljamo dalje asfaltiranom cestom prema moru i nakon nekoliko minuta otvara se pogled na sve strane. Izašli smo iz šume, a ispred nas se pružaju travnati brežuljci između kojih se poput zmije provlači siva vijugava cesta koja će nas dovesti do Novog Vinodolskog. Najbolje od svega je da iako nas čekaju kilometri i kilometri, sve je nizbrdo. Prizor sa prijevoja je takav da jednostavno morate stati i promotriti ovaj predivan krajolik koji na kraju svog puta nestaje u dubinama mora. Iza nas zelene i guste šume Gorskog Kotara, ispred nas plavetnilo Jadranskog mora. Još 22 kilometra isključive nizbrdice i evo nas na kupanju na jednoj od plaža Novog Vinodolskog. Još uvijek pod dojmom vožnje, sva četvorica ne skrivamo zadovoljstvo postignutim. Sjedimo u obližnjem kafiću uz nekolicinu motorista i prepričavamo dojmove dok čekamo kombi iz Lokva koji će ubrzo doći po nas. Denis, hvala ti na ovom nezaboravnom iskustvu! Za sve one koji bi željeli doživjeti ovu trasu u punom sjaju od Lokvi do Novog Vinodolskog, javite mi se na mail pa ću vas drage volje spojiti sa dečkima iz Lokvi s kojima možete dogovoriti organizirani prijevoz nazad do Lokvi. Osim samog prijevoza, moguće je organizirati i smještaj u prostorijama MTB kluba Lokve, a na raspolaganju je također i plinski roštilj. Potrebno se samo najaviti se unaprijed. Vožnja Lokve – Novi Vinodolski zadovoljit će nabrijane bicikliste, kao i rekreativce u punom smislu te riječi. Staza po svojoj tehničkoj i fizičkoj zahtjevnosti spada u lagane. Visinsku razliku od 390 m koju je potrebno savladati od starta u Lokvama sve do najviše točke ture, raspoređena je na 35 km dužine, pa imate osjećaj kao da se vozite po ravnici. Tehničkih elemenata nema, ali vas vožnja zato nagrađuje prekrasnim vidicima i doživljajem koji ćete sigurno još dugo prizivati kad se vratite u svoju uobičajenu životnu kolotečinu. Završio bi u stilu jedne od drvenih tabli koje su postavljene na nekoliko mjesta: „Prođi prirodom ostavljajući samo tragove stopa“, a ja bi možda dodao i otiske biciklističkih guma. Do nove pustolovine budite mi zdravo i sretno!