DHMZ prognoza
‘Biker ture po Hrvatskoj’
Samobor N˚4 N45˚ 48.115 E15˚ 42.600
„Desetorica veličanstvenih!“, pomislih. Da, toliko nas je bilo u pohodu na Samoborsko gorje. Ekipa je bila sjajna: pustolovi, triatlonci, vukovi samotnjaci. Svi odreda zaljubljenici u bicikl. Kako je sve počelo ovoga puta? Kada postaneš dio radne mašine, svaki je slobodan trenutak dragocjen i stoga se trudiš dobro ga isplanirati. Evo, opet ja o planovima. Zar su zaista nužni? U svom profesionalnom životu stalno moram nešto planirati i analizirati, predviđati, ali zar doista trebam planirati baš svaki trenutak svoga života? U planu je bila Učka. Sva je oprema bila spremna, nedostajala je samo dobra prognoza za vikend. Subotu sam predvidio za bajkersku turu, a nedjelju za „Labinjonski maraton“. Petak navečer, 19:45, Dnevnik: „u subotu obilje padalina na području Kvarnera i Istre, u nedjelju proljepšanje tijekom dana“. Eto, toliko o planovima! Učka me ovaj put nije htjela, ostaje za neku drugu prigodu.
Prognoza je bila točna, a o tome smo se uvjerili na samoj stazi u nedjelju. “Labinjonski maraton” je utrka koja na neki način označava kraj sezone lijepog vremena i početak zimskih vožnji za probranu ekipu ortodoksnih bajkera koji se voze cijele godine bez obzira na vremenske uvjete. To je utrka na koju se tradicionalno potrudim doći svake godine sa svojom ustaljenom ekipom. Kako rekoh, staza se od kiše nije stigla sasušiti i neke dionice su postale više nego tehnički zahtjevne, a neki od natjecatelja će ih još dugo pamtiti. Kombinacija gužve na stazi, strmina, lišća, kamena i istarske zemlje natopljene vodom, dobitna kombinacija za dobru trku.
Vraćajući se prema Zagrebu, pao je dogovor da idući vikend idemo na vožnju u Samobor. Ovaj put čvrsto odlučujem da me vrijeme neće pokolebati. Kako Finci i Norvežani vole reći: “nema lošeg vremena, vrijeme je uvijek dobro, ima samo neadekvatne opreme”. Vodeći se tom mišlju, javljam ekipi da sam ja u nedjelju u centru Samobora u 9:00 kod česme i da su svi dobrodošli.
Nedjelja 9:00h, Samobor, nulti kilometar: česma na trgu u centru Samobora. Vrijeme: niska temperatura i gusta magla. Mnogi još spavaju u svojim toplim krevetima, a ja si mislim da će biti dobro ako itko dođe od svih onih koji su se najavili za vožnju. Na moje veliko iznenađenje skupilo nas se desetak. Atmosfera je dobra, zadnji pogled na kartu i krećemo. Od glavnog trga u Samoboru cestom na zapad prema Hamoru. Tu se odvajamo od glavne ceste desno strmim asfaltiranim odvojkom na kojem brzo zaboravljamo da je hladno, pa kreće skidanje u kratke rukave.
U šali moj prijatelj Alen komentira kako je na pola brda uvijek toplije… i zaista je toplije, obzirom da smo na dužini od 1,5 km svladali visinske razlike 170 m. Ugrijavanje je uspjelo, malo slikanja dok nas ostali sustignu i nastavljamo dalje kroz Gradišće. Laganim uspon i probijanje kroz gustu maglu, ugođaj je pravi kasno jesenji.
Prošavši Gradišće, asfaltna cestica nestaje i pretvara se u šumski put, a prelaskom nadmorske visine od 350 m događa se ono što sam potajice i priželjkivao, a što mi se dogodilo već nebrojeno puta kad sam bio u planinama, izlazimo iz magle i otvara nam se prizor koji nas sve ispunjava nekom čudnom srećom kao kod male djece. Dan odjednom postaje sunčan i topao, kao da smo iz jednog godišnjeg doba vremenskim portalom prešli u drugo proljeće.
Već se sad nakon prvih par kilometara isplatilo ono dizanje iz toplog kreveta, a prizori su onakvi kakvima ih samo majka priroda može napraviti. Sve uokolo poput zapjenjenog mora bijele se oblaci, a vrhovi Samoborskog gorja izviru poput udaljenih pučinskih otoka. Ima nešto u svemu tome, nešto što me odmara i opušta usprkos činjenici da mi s čela kaplju grašci znoja od prethodnog uspona. Vjerujem da svatko za sebe ovakve prizore doživljava na svoj osebujan način.
Ovakvo vrijeme pratit će nas od sada pa skoro do kraja vožnje kada ćemo se spustiti i nanovo uroniti u guste oblake. Puteljci nas dalje vode preko Draganja Sela (planinarska staza na karti označena brojem 9) do Slanog Dola gdje ujedno završava uspon i počinje prva nizbrdica. U Slanom Dolu je simpatična zalogajnica u kojoj domaćini pripremaju autohtona jela u iznenađujuće bogatom meniju, vjerojatno naviknuti na izbirljive izletnike.
Od Slanog Dola imamo nekoliko varijanti za nastavak, no mi smo se ovaj put odlučili za onu “pustolovnu” obzirom da se skupio pozamašan broj avanturista. Uz ostalu ekipu, sa mnom su Alan Buhin, Marko Erceg i Marko Demšar. Još da nam se mogla pridružiti Ančica Komljenović i bili bi kompletan tim za pustolovnu utrku. Alan Buhin je moj dugogodišnji prijatelj, vojni drug, suparnik na brojnim brdsko-biciklističkim utrkama. Zajedno smo sudjelovali u mnogim avanturama i pustolovnim utrkama na kojima smo prkosili izazovima prirode i mašti organizatora… nosila nas je orkanska bura, gubili smo se u gustoj magli zasnježenih alpskih vrhova, jurili biciklima po ledenim stazama u noći na temperaturama koje su se spuštale i do 18˚C ispod nule, padali i ponovno ustajali pomažući jedan drugome, a pritom proživljavali posebne trenutke koji su znani uskom krugu ljudi. Alan, Erceg, Demšar, Ančica, Sanda, to su ljudi kojima patnja, bol, glad, hladnoća, vrućina, žeđ, umor na granici izdržljivosti, litre znoja, a koji puta i krvi, sunčanice, žuljevi, ubodi insekata i po mnogima ono najgore – apstinencija od sna, nisu strani pojmovi. Ti ljudi su pustolovni trkači. Sada će se mnogi pitati čemu sve to, danas u doba klima uređaja i modernih prijevoznih sredstava… Vjerujem da na to pitanje ima mnogo različitih odgovora i teško je reći koji je točan, ali za jedan sam siguran. Iskustva! Iskustva koja vam nitko ne može prenijeti niti ih možete kupiti, to su iskustva koja stvarate na pustolovnim utrkama. Dakako, tu je i ono neizostavno, a to su ljudi, ljudi do vas koji će kad vam bude najteže pružiti ruku, dodati konopac ili dati svoj posljednji gutljaj vode, a zauzvrat neće tražiti ništa ili možda ono najteže – da ustanete i nastavite dalje….
Dakle, pustolovna varijanta od Slanog Dola znači nešto hodanja biciklom po šumi uzbrdo. Konkretno, u pitanju je 125 m nadmorske visine penjanja. U svakom slučaju “via normale” ide od Slanog Dola nizbrdo markiranom stazom br.10 za Smerovišće. Tamo lovite asfaltni put koji vodi uzbrdo do Šipačkog Brega. Pripazite da ne skrenete na asfaltni put koji ide lijevo prema Slapnici, jer ćete u tom slučaju završiti na ranije spomenutom “avanturističkom” usponu. Nakon što smo se popeli na nekih četiristotinjak metara netom prije ulaska u Šipački Breg, izlazimo na proplanak i tu pogled puca na sve strane. Samoborsko gorje u svojoj punoj jesenskoj raskoši, zelenim pašnjacima koji se miješaju sa šumama bjelogorice i to na površini od 350 m2, pravi je raj za sve ljubitelje prirode.
Prolaskom kroz Šipački Breg svladavamo i posljednji uspon te najvišu točku naše rute, 658 m nadmorske visine. Od tamo pa nazad do centra Samobora ostaje praktički samo spust. Slijedite oznaku biciklističke staze koja se nalazi pokraj malog jezerca i nastavite do putokaza s oznakom ulaska u mjesto Šipački Breg. Nakon putokaza skrenite lijevo na zemljani put i nastavite dalje nizbrdo. Oprez, put je u vlažnim jesenjim uvjetima tehnički dosta zahtjevan. Nakon prelaska potoka nastavite dalje nizbrdo, još samo ostaje pripaziti da ne skrenete za Cerinski vir jer je taj dio „nevozljiv“. Samo slijedite markaciju za Šoićevu kuću. Povremeno zastajkujemo da se okupimo, pa opet jurnjava nizbrdo, ne pričamo puno, ali u očima ekipe vidim da guštaju i tako sve do Šoićeve kuće. Tu izlazimo na asfalt i idućih 9 km laganim spustom vraćamo se do centra Samobora i naše polazne točke. Dolaskom u Samobor završava i naše druženje, ali ne zadugo. Do iduće prilike, možda i u većem broju s nadom da će nam se pridružiti i koja pripadnica ljepšeg spola, pozdravljam vas i ujedno pozivam da nam se pridružite u idućim pustolovinama. Ako ste zainteresirani, javite mi se na mail. Javite se i ako znate za neku rutu koju ste otkrili i koja vas se dojmila, a željeli bi je podijeliti s drugima. Stoga: do sljedeće ture, možda i na “zimskim gumama”!
Popularity: 74% [?]
Incoming search terms:
N.P.Risnjak
Tekst i fotke: Ante Tonči Fabris
Nakon dugog vrelog ljeta, željni hlada i lagane vožnje, odlučili smo vikend provesti u Gorskom kotaru. Smještaj smo našli u selu Crni Lug, na samoj granici Nacionalnog parka. Čim smo osjetili hladnjikav povjetarac i miris šume, požurili smo se smjestiti i sklopiti bicikle. Prva stanica – doručak na terasi hotela N.P. Risnjak. Tek ispečena štrudla od borovnica, kava i predivna priroda učinile su da zaboravimo znojne trube i psovke zagrebačke jutarnje gužve, kroz koju smo se probili svega par sati ranije. Sad smo spremni da u predivnu šetnicu (poučnu stazu) krenemo bez sitnih frustracija, opušteni, kao dio prirode, a ne njen razmetni sin. Uživamo u veličanstvenoj bukovoj šumi dok se vozimo blagim brežuljcima. Nakon par kilometara napuštamo poučnu stazu i nastavljamo malo težim i strmijim makadamom. Zanimljivost ovog dijela leži u velikim vrtačama s obje strane staze koje bi, da nisu zarasle, podsjećale na površinu Mjeseca. Uz dosta muke izbijamo na neasfaltiranu cestu koja je pristojno istrasirana, pa je daljnji uspon kontinuirano blag. Ova je cesta usječena u dosta strme padine, ali to zbog masivne šume ne dolazi do izražaja. Bijeli kamen prošaran mahovinom i korjenje ogromnih stabala prate nas cijelim putem. Izaći ćemo na još par čarobnih proplanaka dok ne izbijemo na cestu koja po samom rubu Nacionalnog parka vodi nazad do Crnog Luga. Jurimo nizbrdo i uživamo u pogledu koji više nije skučen raslinjem. Zastajemo u “Malom Selu” i to pred kućnim brojem 3, dobitnikom brojnih nagrada za najljepšu okućnicu, kako nam je ispričala simpatična gazdarica. U sklopu ove cvjetne oaze nalazi se i mali izvor s najfinijom vodom koja se ikad našla u mojoj čuturi. Još malo nizbrdo i vraćamo se u Crni Lug. Tek sada vidimo koliko je ovo mjesto čarobno. Crkvica ukrašena jablanima, mali dućan, valjda jedini, pitomi ljudi bez obzira na divljinu oko njih. Nakon što smo spremili bicikle odlučili smo još malo prošetati. Završili smo na pivi u lokalnoj birtiji, gdje stolovi na terasi skoro pa prelaze punu liniju ruba ceste. Ništa strašno, jer ovdje nitko ne prođe a da ne uspori, trubne i mahne konobarici. Kad se naša piva pretvorila u dvije-tri, naišla je vesela skupina biciklista u godinama, koja je odvalila put čak od Ljubljane. Sve u svemu, vrlo lijepa atmosfera za kraj ovako bogatog dana.
Sutra ujutro otišli smo pješke do vrha Risnjaka. Grijeh bi bio ne posjetiti tu znamenitost kad smo već u blizini, a postoji i drugi razlog. Naime, premda sam se dosta raspitivao, nitko mi nije kvalitetno odgovorio na pitanje može li se do Schlosserova doma biciklom ili ne? Tako to obično biva kad su u pitanju ne-biciklisti, jedni kažu da se može bez problema, a drugi kažu ni u ludilu. Odgovor, na žalost, ne leži ni u sredini ovih krajnosti pa nema druge nego – ne budi ti teško pa sam navuci gojzerice. Moj zaključak je da se, na žalost, ipak ne može, barem ne vozeći bicikl. Time me još više iznenadila slika u blagovaoni doma koja prikazuje dva biciklista s početka stoljeća kako ponosno pokazuju svoje željezne bicikle. Mora da su ih donijeli na magarcima.
Popularity: 58% [?]
Incoming search terms:
Učka iznad oblaka
tekst I fotke: Ante Tonči Fabris
Učka, najviša planina istarskog poluotoka, izdiže se 1400 metara iznad mora s preko 150 km označenih brdsko-biciklističkih staza. Nismo tražili puno više, a ostali smo očarani i iznenađeni ljepotom kraja i kvalitetom turističke ponude.
Bila je dovoljna e-mail zamolba upravi parka prirode i kroz par smo dana poštom dobili kartu biciklističkih staza „Učka bike“ i par brošura o Učkoj. Više nego dovoljno za planiranje rute i smještaja.
Krećemo iz Mošćeničke Drage. Lagani uspon prema Sv. Jeleni prati prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev i otoke. Prolazimo Mošćenice, utvrđeni srednjovjekovni gradić, spomenik kulture pod kojim se tlo sa svih strana ruši u dubine, sve do mora. Pogled nam se oteo tek kad je pored nas probrujalo desetak old-timer automobila kakve se rijetko viđa i u filmovima. Ova vesela družina, od crnog „Boney and Clyde“ kamioneta do Porschea iz pedesetih, bili su jedini auti koje smo sreli. Malo prije Sv. Jelene ostavljamo cestu. Nakon duge borbe sa strmim makadamom, po kojem je nasut šoder pa kotači tonu i proklizuju, izlazimo na prijevoj Bodaj. Tu nam se otvara vidik na greben Učke i na unutrašnjost Istre. Visinski smo prevalili 900 metara i sada smo na visini pansiona (našeg prenoćišta) na Poklonu, od kojeg nas dijeli još desetak kilometara. Odavde jasno vidimo stazu po kojoj ćemo proći po grebenu, vidimo i južne obronke vrha Vojak kojeg prvo treba zaobići s istarske strane do Poklona, pa ga osvojiti sa sjevera. Jaka bura nam nije dala da zastajkujemo, pa smo ovu predivnu stazu prešli brzo i zaobišli Malu Učku, najviše ruralno naselje u Istri. Ulazimo u zavjetrinu vrha i radimo prvu značajniju pauzu. Još par brežuljaka i dolazimo do Vele Učke i Poklona, prijevoja između masiva Učke i Ćićarije koji je ime dobio iz čina pučke pobožnosti. Naime, hodočasnici iz Istre ovdje bi ugledali Kvarner i Rijeku pa bi se poklonili Trsatskoj Gospi.
Krećemo iz Mošćeničke Drage. Lagani uspon prema Sv. Jeleni prati prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev i otoke. Prolazimo Mošćenice, utvrđeni srednjovjekovni gradić, spomenik kulture pod kojim se tlo sa svih strana ruši u dubine, sve do mora. Pogled nam se oteo tek kad je pored nas probrujalo desetak old-timer automobila kakve se rijetko viđa i u filmovima. Ova vesela družina, od crnog „Boney and Clyde“ kamioneta do Porschea iz pedesetih, bili su jedini auti koje smo sreli. Malo prije Sv. Jelene ostavljamo cestu. Nakon duge borbe sa strmim makadamom, po kojem je nasut šoder pa kotači tonu i proklizuju, izlazimo na prijevoj Bodaj. Tu nam se otvara vidik na greben Učke i na unutrašnjost Istre. Visinski smo prevalili 900 metara i sada smo na visini pansiona (našeg prenoćišta) na Poklonu, od kojeg nas dijeli još desetak kilometara. Odavde jasno vidimo stazu po kojoj ćemo proći po grebenu, vidimo i južne obronke vrha Vojak kojeg prvo treba zaobići s istarske strane do Poklona, pa ga osvojiti sa sjevera. Jaka bura nam nije dala da zastajkujemo, pa smo ovu predivnu stazu prešli brzo i zaobišli Malu Učku, najviše ruralno naselje u Istri. Ulazimo u zavjetrinu vrha i radimo prvu značajniju pauzu. Još par brežuljaka i dolazimo do Vele Učke i Poklona, prijevoja između masiva Učke i Ćićarije koji je ime dobio iz čina pučke pobožnosti. Naime, hodočasnici iz Istre ovdje bi ugledali Kvarner i Rijeku pa bi se poklonili Trsatskoj Gospi.
Pansion na Poklonu je više nego ugodno mjesto. Dada ostaje u toplom i dogovara smještaj za bicikle, a ja krećem prema vrhu. Planinarski put se zbog strmine i puno suhog lišća pokazao kao loša varijanata, ali ubrzo izlazim na cestu koja serpentinama vodi do samog vrha. Na vrhu je predivno i hladno i već sam s ceste imao pogled, ali ovaj je neusporediv. Ostajem 15 minuta, pa strmoglavo niz brdo. Dada je već zadrijemala. Obilna večera, pogled na Rijeku noću, pa spavanje od osam do osam – dvanaest sati u komadu.
Jutro je bilo mirno, ni daška vjetra, potpuna tišina. Ovaj put zajedno, polako pedaliramo prema vrhu. S kule na vrhu vide se planine Gorskog kotara, Velebit, Alpe i Italija u daljini. Na zidinama kule je ugraviran crtež okolnih vrhova s nazivima, tako da je dovoljno spustiti pogled i doznati koji vrh gledamo. Jedini oblaci na nebu bili su ispod nas. Ostavili smo bicikle i pobjedonosno prošetali po vršnom grebenu. Uživamo puna dva sata.
Spust je bio brz i jednostavan, cestom preko Veprinca u Ičiće, pa uz more prometnom cestom desetak kilometara nazad do auta. Bilo je još rano pa smo prošetali i popili kavu uz more. Stali smo na odmorištu na riječkoj zaobilaznici i još jednom bacili pogled na Učku. Izgledala je tako visoko i nepristupačno, a pokazala se kao vrhunska biciklistička destinacija. Na vrhu Sjevernog Velebita smo npr. bili prisiljeni proći stazom koja je neprikladna i zabranjena za bicikliste jer bi drugačije bili uskraćeni za više od pola doživljaja te planine. Na Učkoj nismo imali takvih problema, nigdje nismo gurali bicikle, a cijelim smo putem uživali u pogledima na Istru i Kvarner.
Popularity: 44% [?]
Incoming search terms:
- učka bike (3)
- ante tonci fabris mtb (2)
- visinski profil ucka (2)
- učka zabranjeni biciklizam (2)
- učka crtež (2)
- učka bicikel (2)
- učka bicikal (2)
- biciklom na učku (2)
- vojak biciklom (2)
- sveta jelena-ucka (1)
Stazama “BOJ”-a iliti Biciklom oko jezera
tekst i fotke: Dario Rocco
rocco.adventure@gmail.com
Prije nekog vremena u moj život ušao je jedan od tri najveća stresa: selidba (ostala dva su, tako kažu, promjena posla i rastava braka). Proces selidbe doista je dugotrajan (ili se bar tako čini) i iscrpljujući: taman pomisliš kako si gotov, a pred tobom se stvori neka nova kutija koju treba otvoriti, izvući stvari, spremiti na svoje mjesto. Jedna takva našla je i mene, ali kad sam je otvorio, umjesto klasičnog “nadam se da je ovo zadnja” bilo je “gle ovo… kako je to bila dobra utrka… kako je…”
U mojoj kutiji uredno poslagani pozdravili su me stari biciklistički dresovi osvojenih i neosvojenih utrka, dresovi ekipa u kojima sam sudjelovao… Kako sam primao u ruke dres za dresom, tako su navirala i sjećanja poput TV kalendara u crno-bijeloj tehnici. Prisjetio sam se gdje sam koji od njih nosio i kako je bilo na tim utrkama. Svaki je od njih oživio i pričao svoju priču. Bilo je onih “Zaboravljenih slučajeva” kojima se poderana mjesta preklapaju s nekima od ožiljaka koje i danas nosim na sebi. Žuto-bijeli dres sam nosio na Braču 2000. U zelenom sam 2001. prošao pola sjeverne Hrvatske na “Terri Incogniti”. U žutom sam vozio na pripremama za II. Svjetske vojne igre u Zagrebu dok sam bio u vojsci… i tako redom, dok mi pod ruke nije dopao bijelo-plavi dres kojem je na leđima velikim slovima izvezenim srebrnim koncem bilo ispisano “LOKVE `98 CROSS COUNTRY”. Bila je to nagrada za prvo mjesto na I. Cross Country utrci održanoj u Lokvama 1998. godine pod nazivom “BOJ”, odnosno Biciklom oko jezera.
Bilo je ljeto. Nakon utrke kupali smo se u jezeru i slavili uz lokalni bend koji je posebno za tu prigodu svirao autohtone melodije. Zahvaljujući vrlo gostoljubivim domaćinima imali smo bogatu gozbu nakon utrke, hrane i pića bilo je u izobilju. Prisjetio sam se tih terena koji kao da su izmišljeni za vožnju brdskog bicikla (ili je brdski bicikl izmišljen zbog njih), a zapravo su tako blizu Zagrebu. Za manje od sat i pol vožnje, naći ćete se negdje u srcu šume i uživati u miru i tišini koju narušavaju samo kotači vašeg čeličnog konja dok se kotrljaju po zemljanim putovima Gorskog kotara.
Sasvim spontano, odlučio sam provjeriti serviraju li tamo još uvijek vrhunsku porciju biciklističke avanture?! Preko turističke zajednice stupam u kontakt s lokalnim biciklističkim klubom B.K. Lokve kako bih se malo raspitao o novostima na terenu i eventualno nabavio karte lokaliteta. Umjesto klasičnog uslužnog razgovora, domaćini mi predlažu zajedničku vožnju s članovima njihovog kluba. Pokušao sam doći inkognito, ali dečki čitaju Biker i prepoznaju me po prezimenu. Pomislih “specijalan tretman”, no prava istina je da je svaki dobronamjerni biciklist dobrodošao u Lokve. Dogovaram s Neviom sastajanje u subotu, u kafiću “Floyd” (mjesno okupljalište i ishodišna točka lokalnih avanturista), gdje ćemo utvrditi detalje za nedjelju kad je u planu vožnja same rute.
Subota je, vrijeme je predivno i mi smo u Lokvama. Već pri samom ulasku u mjesto Lokve osjeća se duh nekih starih vremena, a gusta šuma i tamno plava jezerska voda kriju neku mističnu ljepotu ovoga kraja. Lokve su smještene na križanju povijesnih putova koji su spajali kopno s morem od kojeg su udaljene svega 30-ak kilometara, a nalaze se na 723 m nadmorske visine. Prvi pisani tragovi o Lokvama kao mjestu, mogu se pronaći davne 1481. godine u knjizi “Gorski kotar i Vinodol”.
Nakon nekoliko sati provedenih u ugodnom društvu s Neviom i Denisom (prijatelji će ga prepoznati po nadimku Šerif) i dogovorenim planom za sutrašnju vožnju, odlazimo s mjesnom profesoricom hrvatskog jezika u obilazak izložbenog prostora u školi u Lokvama u kojoj su izloženi zanimljivi dokumenti o povijesti samog mjesta. U tom povijesnom obilasku otkrivamo mnoge kuriozitete od kojih ću vam otkriti samo neke, a za ostale ćete morati doći u ovaj prekrasan kraj i istražiti ih sami.
Jedna od zanimljivosti ovog kraja, ako se bavite ronjenjem ili orijentacijom, ili možda kombinirate to dvoje, jest da je baš na Lokvarskom jezeru održano I. svjetsko prvenstvo u podvodnoj orijentaciji. Bilo je to u rujnu 1973. godine kada je, upravo u tom jezeru, iste godine ulovljena i najveća jezerska pastrva na svijetu težine punih 25,40 kg i duljine 138 cm.
Klima u Lokvama je izrazito planinska što drugim riječima znači da su ljeta kratka i ugodna, a zime oštre i duge. Kad planirate izlet biciklom, Lokve su idealno rješenje za bijeg od kontinentalnih ljetnih vrućina. Ako odlučite ispitivati lokalne šumske puteljke u vlastitom aranžmanu, čak sredinom ljeta, neka vam se pri ruci nađe kakva vjetrovka, jer ako zaglavite u ovim šumama tokom noći, temperature se i tijekom ljetnih mjeseci mogu spustiti do jednoznamenkastih brojeva. Preporuka bi svakako bila da na takve vožnje idete u društvu dobrih prijatelja, jer osim što je sve zabavnije, puno je i sigurnije. Ne zaboravite da se nalazimo u gostima kod Ursus arctos-a iliti smeđeg medvjeda, koji po svojoj naravi nije agresivan, ali u slučaju da iznenadite medvjedicu s mladuncima može biti i te kako nezgodan.
Do sada nisam o tome puno pričao, ali sad kad smo se dotakli sigurnosti, napomenuo bih da, kada se odlučite na vožnje za koje predviđate da će trajati duže od dva-tri sata i to po terenu po kojem se još niste vozili, stvorite naviku vožnje u društvu, te sa sobom nosite zaštitnu opremu (bar onu osnovnu kao što su kaciga i rukavice). Važno je, također, da u rezervi uvijek imate viška vode i hrane (praktične su energetske pločice koje ne zauzimaju puno mjesta), po mogućnosti kompas i topografsku kartu lokaliteta u kojem se nalazite, paketić prve pomoći s najnužnijim potrepštinama te prokletstvo današnje civilizacije – mobilni telefon, koji u slučaju neke nezgode predstavlja vezu sa spasiocima. Posljednje, ali najvažnije, je da posjedujete zdrav razum, te potrebna osnovna znanja i vještine kretanja u prirodi.
DAN VOŽNJE, nedjelja 9:00 h. Za razliku od prijašnjih vožnji u Makarskoj i Rovinju kad smo kretali u cik zore kako bi prošli što više prije nego sunce ne ugrije, ovdje krećemo kasnije da sunce malo ugrije. Već je postalo uobičajeno da nam je startna točka fontana, a kako takvu ovdje nismo našli, fontanu će glumiti Lokvarsko jezero.
Našu smo vožnju počeli kod bistroa “Jezero” u blizini brane. Na tu lokaciju lako ćete doći autom vozeći se magistralnom cestom za Rijeku. Kada ugledate Lokvarsko jezero, pojavit će se i odvojak za skretanje prema istom koji će vas dovesti ravno na našu startnu poziciju. Inače, specifičnost ove rute je da ju možete započeti na bilo kojoj poziciji uz jezero. Preporuka je da vozite krug u smjeru kazaljke na satu, budući da je tako i uređena sama staza. Da, dobro ste pročitali: staza je uređena za vožnju brdskog bicikla i dobro označena putokazima sa smjerom vožnje na kojima je crvenom bojom nacrtan biciklist. No, ni to nije sve! Strelicama su također označena i mjesta koja su tehnički zahtjevna za vožnju.
Veselim se vožnji kao malo dijete: ovaj put nas je čak sedmero! Tu je moja standardna izletnička ekipa Šokre i Tihi, a naši vodiči na ruti su Šerif (Denis Marković) i Nevio Mihelčić koji ovdje u Lokvama rade izvanredan posao za brdski biciklizam u Hrvatskoj. Domaćini kakve čovjek može samo poželjeti! S nama je i Domagoj Gržanić, `91. godište, dečko koji se odlično vozi i često susreće s medvjedima, pa otuda preporuka “nikad sâm u šumu”. Naposljetku, manji po visini, ali ne manje važan, Luka Marković `98. godište, koji je već krenuo tatinim stopama i ako tako nastavi, još ćemo za njega čuti u brdskom biciklizmu.
Krećemo s parkirališta ispred restorana asfaltnom cestom strmo uzbrdo 700 m do odvojka uske zemljane stazice. Skretanje ćete lako prepoznati jer je označeno već ranije opisanim putokazom sa slikom bicikliste, kao i sva druga križanja oko jezera. Izuzetak će biti dio gdje se odvajamo od jezera i krećemo dublje u šume Gorskog kotara. Nakon prvih 700 m ugrijavanja po asfaltu, pri prvom silasku s ceste, staza odmah otkriva svu svoju ljepotu i raznolikost koja ju prati do kraja rute i, kako vozite, postaje sve zanimljivijom. Podloga je većim dijelom uski zemljani put (u terminologiji MTB-a: single track) sa ponekim kamenom i korijenom koji zovu na skok. Širine je oko jedan metar s kraćim spustovima i tehničkim usponima. Obzirom da ovaj single track prati reljef jezera, a istovremeno obiluje i mnoštvom zanimljivih zavoja, pripremite se na preciznu kontrolu brzine i česta mijenjanja omjera brzina. Staza je kao stvorena za cross country bicikle, ali odlično ćete se zabaviti i s all mountain i freeride biciklima, s razlikom da ćete vjerojatno gurati bicikl uz nekoliko strmijih, ali kratkih uzbrdica. Obzirom da su sva bitna križanja dobro označena, prepustite se vožnji i uživajte u prekrasnom krajoliku koji vas okružuje.
U nekoliko navrata izaći ćete na makadam i onda se ponovno vratiti na uske uređene stazice, sve dok u jednom trenutku, nakon 9 kilometara, ne izađete na asfaltiranu cestu u Mrzlim Vodicama. Kad dođete na asfalt, krenite desno i naći ćete se na brani između malog i velikog jezera. Prije no što izađete na samu branu po kojoj ide cesta, obratite pozornost na desnu stranu uz sam rub jezera gdje ćete primijetiti makadamsku cestu. To je Lujzijana, prometnica koja je građena između 1803. i 1809. godine, a nazvana je po Napoleonovoj ženi Mariji Lujzi. Ako ste znatiželjni, možete se Lujzijanom odvesti do početka Lokvarskog jezera, odnosno do točke gdje cesta ulazi u jezero ovisno o visini vodostaja. Nekadašnje Lokve bile su izgrađene uz samu Lujzijanu, ali gradnjom brane 1954. godine radi se akumulacijsko jezero i raseljava stanovništvo u današnje Lokve. Zbog radova na brani jezero je bilo isušeno 2001. godine kada su iz njega izronili ostaci zidova tadašnjih lokvarskih kuća. Svjedočanstvo o tom događaju možete pogledati među brojnim slikama izloženim na izložbi u mjesnoj školi. Lujzijana je u svoje doba bila najkraća prometna veza između Rijeke i Karlovca, a također je bila i najmodernija prometnica cijele tadašnje monarhije, u ukupnoj dužini od 18 austrijskih milja (1 milja=7,585 km). Izgradnjom te prometnice razvijaju se i lokalna mjesta kroz koje je prolazila, a u Lokvama se razvija trgovina drvenom građom. U nekim zapisima iz 1685. godine spominje se kružna pila u lokvarskoj pilani, koja će u Engleskoj biti patentirana tek devedeset godina kasnije.
Od brane vozite asfaltom uzbrdo idućih 950 m do table s oznakom za skretanje na makadam. Makadamom se vozite dok se ponovno ne pretvori u usku stazicu. Nastavite pratiti oznake “BOJ”. Nemojte da vas na stazi zbune povremene oznake “POJ” (Pješice oko jezera). Naime, od 1978. godine na jezeru se svake godine u kolovozu održava i tradicionalno druženje planinara. Za mene osobno, sada slijedi i najatraktivniji dio staze s nekoliko zahtjevnijih tehničkih detalja u spustu kao i u usponu, te više prijelaza, pa čak i vožnji potočnih korita. Slijedi vožnja preko drvenih mostića, a staza se u ovom dijelu najviše približava samom jezeru. Nakon odlične zabave ponovno izlazimo na asfalt te skrećemo lijevo za Lazac. Slijedi niz šumskih putova i makadama kao i povijesna šetnica na kojoj možete pronaći stari kameni stol i klupu, te izvor pitke vode. Preporučam dogovor sa B.K. Lokve čiji će vam dečki rado izaći u susret i pokazati tajne divljih putova Gorskog kotara, kako se na ovome dijelu ne bi gubili. Nakon izleta u divljinu, vraćamo se ponovno do obala jezera i nastavljamo slijediti biciklističke znakove do naše ishodišne točke.
Ovu stazu uvrstio bih u “lektiru” brdskog biciklizma za sve one koji se smatraju brdskim biciklistima. Slijedi još samo šlag na kraju (i eko jagode koje također možete nabaviti u Lokvama): nakon završetka vožnje, naši nas domaćini vode na prekrasno mjesto s pogledom na jezero koje je prije Domovinskog rata služilo kao kamp. Tu provodimo ostatak dana u ugodnom druženju.
Još uvijek u Lokvama, nisam ni krenuo kući, a već razmišljam kako se još ove sezone moram vratiti u taj šumski raj. Hvala Lokvama, Neviu, Denisu i svima ostalima koji su nam pomogli da ovo stvarno bude jedan od onih izleta koje imate zašto pamtiti. Dečki vidimo se uskoro! A vi ostali koji ovo čitate: pamet u kacigu i noge na pedale, pa u Lokve. Do idućeg izleta budite pozdravljeni i neka u prirodi iza vas ostane samo trag vaših guma!
Popularity: 20% [?]